NA STAZI TRAGANJA…

Na svojoj si zen stazi i na zen tragovima samo svojih zen potraga i zen traganja ako uspeš da razumeš u čemu je suština svih zen praktikovanja, ali i zen učenja, zen znanja. Šta zapravo znači praktikovanje zena? Smatra se da to jedino može da znači samo umeti pustiti sve, a najpre pustiti svoj um, te tako nakon tog puštanja ili otpuštanja svega od sebe i iz sebe, dalje moći izaći iz tesne proteze svog neznanja, a što još znači i izaći iz svih okova greha, grešnosti, izaći iz svih sputavajućih stega, iz kaveza. I to bi dakle bila staza našeg zena, a sve na toj zen stazi jeste konačno zasesti u svoju zen meditaciju. Najpre se sve odbacuje, sve od sebe i iz sebe izbacuje, a najpre treba sebe lepo lišiti i plus odvezati, odrešiti, osloboditi od svih privezanosti ili privrženosti. To dalje znači stajati i trajati jedino budnim, očuvati tu budnost, zadržati tu budnost i ne zaspati na stazi zen učenja i zen praktikovanja. Jedino tako se može još postići prosvetljenje, ali tek pošto prethodno otpadne od nas sve ono umno i telesno, a ono što nas porobljava ili za nešto privezuje, što nas sputava, ograničava, umanjuje i smanjuje. Praktikovanje zena ne može biti dakle bez prosvetljenja, a to dvoje nalaze se u stanju jedne beskonačne povezanosti i uvezanosti, a spojeni su neraskidivim nitima, i zato su neodrešivi jedno od drugoga. Kako postići istinsko praktikovanje zena, i kako dostići to stanje ispravnog sedenja u zen meditaciji? Samo ako su naše oči položene vodoravno, dalje znači da naš nos mora stajati uvek uspravno. Postigne li samo jedna duša zen prosvetljenje, onda mnogi imaju koristi od toga. Na ovoj zen stazi i zen traganjima mora se ostati jako rešen, jako nepokolebljiv, a mora se biti u toj rešenosti još i istrajnim. Onaj ko želi postići ili dostići prosvetljenje treba da je nalik drvetu bambusa, a to znači biti kao to drvo ili biti onaj koji jako brzo napreduje i raste, koji uzrasta, koji kao i to drvo može da podnese dosta toga, a zapravo sve same različite klimatske uslove, koji kao bambus drvo jeste dobro prilagodljiv, i koji ume da iskoristi svaki svoj živi deo, jer je jako nalik drvetu bambusa koje ima jako široku, a korisnu primenu, i ko je nalik bambusu kao drvo tvrdo, ali i izdržljivo drvo, drvo rastegljivo, drvo prilagodljivo, ali i lekovito…

U bogatoj riznici zen pričanja mnogo je poučnih zen pričanja, a jedna zen priča kaže ovako. Jednoj ženi na smrt i teško razbolelo se malo dete, te stade ta unesrećena žena tražiti lek za svoje bespomoćno dete. Nemajući kud došla je na prag zen manastira i tu se sa suzama obratila za pomoć zen majstoru, koji videvši pravo stanje njenog deteta ženi reče sledeće. Reče joj da hitro pođe da obija tuđe pragove, te da ide tako svojom nesrećom i bolom izbezumljena, umorna od kuće do kuće, te da zatraži iz svake kuće u kojoj još niko nikad nije umro po jedno malo zrnce pasulja. I reče joj da će to biti detetu lek ako ga nađe. Žena je bukvalno shvatila ovaj savet te stade obilaziti mnoge kuće i nigde ne nađe kuće u kojoj još niko nije umro. Negde na pola svoga beznadežnog i očajnog stanja shvatila je da je dete u njenom naručju već izdahnulo i da je mrtvo i tako je prestala da traži leka za svoje umrlo dete. I vrati se izbezumljena žena nazad u onaj zen manastir. Besno je napala onog monaha koji joj onako na početku zen priče tek reče i priznade svima da je shvatila da su je prilično namagarčile sve takve poučne priče i da je prilično ispala budala. A onda je rekla bolom uništena žena zen suštinu, otrkivši sama na svojoj stazi bola i traganja sledeće: “Nema kuće u kojoj bar neko nije umro”. Bila je to dobra zen lekcija koju je ova žena trebala da nauči na najgorčiji i na najbolniji, ali i najpotresniji mogući način…

U svakome nalazi se iznutra Buda, ali doći do susretanja sa njim nije olaka stvar, jer smo tog susreta lišeni, pošto smo zaslepljeni od previše htenja, od još više želja, od žuđenja, od mnogo besa i ljutine, a sve to zajedno prilično nas dalje ometa da unutar u sebi samima susretnemo Budu, urođenog Budu, našeg jedinog žitelja,  te tako sve to traje i biva dok smo zaslepljeni, dok smo pod strašnim povezom koji nas sprečava da jasno vidimo, a tek pošto takav povez bude smaknut sa naših očiju, videćemo probuđeni i prosvetljeni. Svaki onaj koji počini samoubistvo, ubija Budu koji se nalazi unutar nas. Pre nego ubijemo sebe, treba da se upitamo da li smo spremni da pre nego ubijemo sebe ubijemo svoga urođenog Budu zajedno sa sobom. Na putu istinskog i pravog zen budizma stoji da je nebeski put i staza uvek uzvišena i jako tiha, da je zemaljski put i staza stamena, dakle postojana, čvrsta i izuzteno spokojna, da je ljudski put i staza takođe tiha i spokojna, a da je unutar Kosmosa takođe tako mnogo spokoja koji je beskrajan. Nikakvu zaludnost neće trpeti misli koje su već očišćene ili koje su na putu da se očiste ili koje su čiste. Zato se odbacuju sve one misli kojim samo još privezani ili privrženi bilo čemu prošlome, a nađe li se neko takav u svetu onda u njemu treba da dela što je najbolje moguće…

Iako je život dakle normalan, iz njega se ipak treba povući, a treba se lišiti svih onih delatnosti ili aktivnosti kojima smo se do nekog izvesnog trenutka tek ili samo puko bavili. Treba takođe za sobom ostaviti mnogo čega, mnogo toga, a posebno za sobom ostavljamo svako mišljenje, čak i mišljenje o pogrešnom, kao uostalom i mišljenje o ispravnom. Takođe u tom ostavljanju misli i mišljenja dužni smo da ostavimo i svaku misao koja bi nas nagnala da razmišljao čak i o našem prosvetljenju. Naše je da na ovoj zen stazi i zen traganju ostavimo svaku nameru, pa čak i svaku misao o nameri, te da tako postignemo ono blaženo stanje bez ikakvih misli.  A to znači udobno zasesti u zen meditaciju i ne raditi ništa, a sve zarad svrhe prosvetljenja. Samo treba dakle sedeti u meditaciji, u zazenu, a to je već prosvetljenje govoreći samo po sebi…

Jedna pesma o sađenju pririnča i nekih drugih važnih životnih namirnica kaže ovako: ”Posadi seme, na poljima i lišću, a na jesen biće 5 vrsta žitarica”. Staza, put ili zen traganje ne može se ostvariti, ne može se ništa od toga pronaći ukoliko u srcu onoga ko traga još postoji bilo kakve požude ili želje. Ono što je danas bilo vaš prijatelj, već sutra može biti vaš najveći neprijatelj. Ako se nađete u okeanu jedne zen meditacije, jeste li dovoljno hrabri da tvrdite kako u tom okeanu još nema ni kapi vode? Da li je neobično to što u proleće ima tako mnogo cveća, ili to što ptice kukavice leti kukumaču, ili to što  u jesen pun Mesec zasvetli, ili to kad u zimu ima tako mnogo hladnog snega? Jesu li zaista prirodne pojave onakve kakve jesu i kako ih zapravo mi vidimo? Ako su stvari onakve kakve doista jesu i ako naše viđenje tih stvari jeste onakvo kakvo i doista jeste onda kažemo da je to već prosvetljenje. Biti u meditaciji zazena jeste stanje u kome vidimo vodu, mnogo vode u jednom jako velikom okeanu. U nama je dakle urođeni Buda, koga ne možemo naći, kao što ga ne možemo ni razumeti, ni shvatiti, sve dok ne shvatimo i sve dok ne razumemo, ali i ne prihvatimo da u velikom okeanu doista postoji tako ogromna količina vode. Pun Mesece je najlepši primer svega onoga što je čisto, sjajno, neokaljano, neoskrnavljeno, veličanstveno, uzvišeno, dakle to je savršenstvo bez ikakve mane. Urođeni Buda stanovnik je naših srca, i On je taj pun Mesec na koga se tako često pozivamo, ugledamo. I zato ono što je unutar nas ne može biti nikad mokro, nikad skvašeno, nikad unakaženo, jer je negde visoko, daleko, nedostižno. No ipak se može ugledati tako blizu, najbliže na kristalno čistoj i umirenoj površini vode kao odblesak i kao refleksija, kao odblesak. Vodu u kojoj posmatramo odraz punog Meseca ne može iseći nožem svaki onaj koji je zbog nečega besan. Dakle Mesec je onaj urođeni Buda koji unutar nas obitava i živi, a voda je naše lično sopstvo, i tako smo mi odraz Njega samog…

Ukoliko smo dostigli preobražaj ili transformaciju onda dalje samo znači da sve prihvatamo, te tako prihvatamo i bol kad na nas naiđe, prihvatamo i tugu kad se na nas teško svali, prihvatamo i svaku patnju i muku, prihvatamo čak i mržnju. Dalje sledi da je naša najveća muka ipak moranje jednog takvog prihvatanja, a zapravo prihvatanje muke ili muka, a to sve samo dalje i dalje traje dok ne postignemo ono stanje u kome smo se konačno odrekli svog celokupnog sopstva, jer sve dok se ne odreknemo tog sopstva svoga ne možemo prihvatiti svoju muku, a muka naravno neće iščeznuti. Oni koji su desnom rukom već na dohvatu kakve visoke svoje moći treba da znaju da se levicom rukom već dohvataju za neku svoju patnju. Dakle naše je da svoj sopstveni stisak otpustimo i olabavimo. Svaki vladar koji nema spokoja u svom vlastitom srcu iznutra teško da ičim može upravljati i vladati na posve staložen i smiren način…

Činimo li zlo, moramo požnjeti zlo, a ukoliko činimo dobro, onda ćemo sigurno dobro i požnjeti. Ali, kad smrt svakome od nas pristupi i dođe onda mu ništa dalje više neće moći pomoći, neće mu od važnosti biti nekadašnja politička moć i pozicija na društvenoj lestvici, neće mu biti od pomoći ni svo silno bogatstvo, jer ništa od toga neće moći da ga izbavi i oslobodi, neće moći da ga spase. U smrt će svako od nas poći dakle sam, a sa sobom jedino na taj put bez povratka može poneti samo ona dela koja je učinio ili počinio za vreme svoga ovozemaljskog života. Jedino dela, ali i nedela čovek nosi sa sobm u času svoje smrti, i zato mu ništa drugo tu neće pomoći…

Da bi postigli zen praktikovanje morali bi biti jako koncentrisani, tj. usredsređeni, fokusirani. Večni prijatelji budizma jesu zen monasi. Najpre treba postići prosvetljenje 3 vrste uma, dakle treba zadobiti najpre radostan um, zatim brižljiv um i na kraju univerzalan um. Na zen putu prosvetljenja 8 je puteva. Prvi kaže da treba biti dakle slobodan i oslobođen od svake želje koja ograničava i sputava, koja lišava. Drugi put kaže da treba biti zadovoljan. Treći put kaže budimo tihi i spokojni. Četvrti put veli da budemo jako marljivi. Peti nas put poučava da zapamtimo sva zen učenja. Šesti nas put poučava da meditiramo. Sedmi put kaže da budemo praktikanti zen mudrosti. A osmi put nam veli da izbegavamo dakle svako besmisleno prepričavanje ili isprazno pričanje, torokanje. I dalje važi da nikad ne treba da budemo nemarni, ili zaboravni, čak ni za onaj jedan mali trenutak ili pedalj, i zato se traži velika budnost…

Šta može biti u vreme života? Ništa osim života, isto kao što i za vreme smrti ništa drugo ne može biti osim smrti. Svaki onaj koji želi da istraži i izuči Budin put, treba da zna da to jedino znači proučavati samog sebe, ispitivati samog sebe, upoznavati samog sebe, a onda znači i konačno zaboraviti na samog sebe. Samo onaj ko zaboravi samog sebe nalazi se u stanju prosvetljenja i takav je dakle prosvetljen u svemu, a biti prosvetljen u svemu to još znači biti oslobođen od svog vlastitog tela i uma, ali takođe i biti oslobođen iz tamnice svoje telesne i umne, oslobođen od svih onih drugih koji nas možda eto tako drže kao taoce privezujući nas negde za sebe…

I na kraju svako od nas na svom dlanu treba da drži urođenog Budu, jer On treba da poživi na našim rukama, između naša dva dlana, i zato je potrebno da ga zadržimo uz nas neprestano i da ga zaštitimo ukoliko kiša krene iznenada da pada…