![](https://covekjevidikbezkraja.wordpress.com/wp-content/uploads/2020/08/0-20.jpg?w=960)
Razgovaraju o kvalitetu senzibiliteta
Užasno mučnog dana
Jednog prestupnog leta
Oni koji su se do guše nasitili
Estetike i oduševljenog zamaha stvaranja,
A pravo pitanje postaće sve ono
Što doprinosi sticanju bedne ništavnosti
Kao kroz proveren postupak ređanja
Pesničkih iluzija i slika…
Pesniče otkloni iz suvišne strofe
Neprozirnu paučinu nadvremena
Koje još ume da zaživi u onome
Što nismo sažeto izustili
Da prećutno jesmo ubili svoje sutra
Kao i ono juče
I čemu se to pesma isprsila
Kad je sva skrpljena od labavih čvorova
I pokidanih sveza bolova
I nije li nejasan iskaz svedoka
Tvoje zagušljive odbrane
U vreme kad narasta vodostaj zasede laži, a
U porastu epidemije mržnje
Tu gde podlost uspostavlja filijale
I strukture svoje prividne pravde…
Ovo je nemi krik i utučeni plač
Iz poslednje rupe mraka
Tamo gde se jedino dime
Raspolućene kriške zdrave pameti
Koje je načela plesan
U nikad idealnije vreme
Da se na rubu ugašenih kratera
Probudi gljivica grabljivica,
Ali tek pošto iz prerezanih vena
I žila kucavica istoči impulse života
I to onda kad iz svega iscuri
Vedrina veštačkog optimizma, jer
Život ne mora biti iracionalan
Dovoljno je da beda samo
Odškrine rupe svoje estetičke surovosti…